Odmah je pomislio da kad on to ne može sa svojim vezama, kako bi ona to mogla. Kasnije kada je uvidio da ga zovu iz Francuske i da ga pitaju kad da pošalju lijek, ostao je zatečen, vidio je da je to stvarno moguće. Prišao je Ani i rekao – „Hvala ti i izvini za sve. Ja sam jednostavno takav, život me nije mazio. Nisam te nikad mislio uvrijediti i potcijeniti, iako znam da sam to učinio svojim ponašanjem. Hvala ti još jednom za lijek."
„Ma, sve je zaboravljeno! Nije ni mene život mazio, tako da smo jednaki."
Nakon toga njih dvoje su počeli sve više vremena provoditi zajedno. Družili su se i sa Skotom. Naime, Danijel, koliko god je pokušavao, nije uspijevao da sakrije svoje interesovanje za Anu, niti svoje poglede koji je žele. Čovjeku koji se doskora nije smijao, lice bi se ozarilo u njenom društvu. Reklo bi se da se Ana Danijelu svidjela od prvog momenta. Kako i ne bi kad je prelijepa! On je samo krio svoja osjećanja. Bio je grub. Nije ih znao iskazati, slutila je ona. Ovo je sve samo moje viđenje, a ja sam samo nebitan posmatrč koji, uzgred, priča ovu priču. Zato vas neću zamarati. Kasnije ćete me upoznati. Od tada su prošli mjeseci, a Ana i Danijel su bili sve prisniji. Vidjelo se da su suđeni jedno drugome i da su lijep par. Moglo se vidjeti da su se dvije duše pronašle. Oboje su bili kao druge osobe, razbili su svoje oklope i zaboravili na svoje probleme. Danijel je prestao biti ogorčen, postao je veseljak i ljubazan čovjek. Mnogi i kažu da je nekad bio takav. Međutim, sve se promijenilo za jedan tren. Ubrzo su se uspjeli posvađati. Ana je ušla u svoj prostrani šator, uzela laptop sa stola i sjela. Pregledala je vijesti kao svakog dana. Kad je vidjela da je neki čovjek po imenu Markus umro, brzo je zatvorila laptop i zastala na tren. Samo što nije zaplakala. Bila je bijesna, ljutita. Otišla je raditi, ali ni to joj nije išlo od ruke. Često joj je zvonio telefon. Izmicala se koliko je mogla, ali su, ipak, svi to primjetili, pa i Danijel. Danijel joj je prišao i čuo je samo kad je izgovorila "i can not" i prekinula. Kad se okrenula, vidjela je Danijela. On je samo upitao – „Šta ne možeš?" Ljutito je odgovorila - Šta te briga, imam dovoljno svojih problema!" - i otišla. Danijel je ostao zatečen, nikad je nije video takvu. Danijel je njoj sve pričao, cijeli svoj život. On, međutim, nije znao ništa vrijedno o njoj. Danijel joj je otvorio dušu i rekao da je razlog njegovog odlaska iz Hjustona smrt jednog pacijenta. Radi se o dječaku koji je umro pred njegovim očima. Priznao je da mu nije bilo lijepo i prijatno raditi u bolnicama, jer se sve vrti oko novca, ko ga nema, taj se ne može liječiti. On je lagao. Ni ovo nije bila istina, bar ne cijela. Od te svađe nisu više bili nasamo, ni razgovarali, samo su se viđali poslovno. Ana je pokušavala da mu priđe. Međutim, Danijel je bio rezervisan i hladan. Dani su prolazili, a oni nisu razgovarali. Pripreme za skromnu zabavu i proslavu godišnjice kampa, bile su u jeku. Skot je pokušavao pomiriti Anu i Danijela, ali bezuspješno. Bio im je prijatelj. Došla je i noć proslave. Ana je obukla bijelu laganu haljinicu na bretele, a Danijel laganu svijetlo plavu košulju. Uostalom, svi su bili ležerno obučeni. Svi su popili pomalo, pa i Ana i Danijel. Samo su se posmatrali. Željeli su jedno drugo, najradje bi se uzeli za ruke i otišli u sobu, ali ljutnja im nije dozvoljavala. Ani je prišao jedan gost i počeo fl ertovati.
„Pa, kako lijepa haljina, lijepa doktorka u njoj! – počeo je.